Peruanski golokoži pas: pronađene mumije pasa stare 1.200 godina, pokopanih uz elitu

Pas bez dlake, s čupavom frizurom na glavi i repu, koji izgleda kao da je upravo izašao iz salona za depilaciju. Peruanski golokoži pas izgleda moderno, gotovo dizajnerski – ali arheolozi su upravo pokazali da je ova pasmina stara barem 1.200 godina. I da su je drevni Peruanci pokapali uz najvažnije ljude.

Gdje su pronađene pseće mumije?

Na lokalitetu Castillo de Huarmey na sjevernoj obali Perua, otprilike 300 kilometara sjeverno od Lime. Bilo je to upravno središte i veliko groblje carstva Wari, koje je vladalo Andama stoljećima prije Inka.

Istraživanje je vodila arheologinja Weronika Tomczyk s američkog sveučilišta Dartmouth, a objavljeno je u časopisu Journal of Anthropological Archaeology. Tim je pregledao 341 pseću kost koje pripadaju najmanje 19 životinja – plus jednog gotovo potpuno mumificiranog mužjaka.

Što su točno našli?

• Mumificiranog psa u plitkoj jami. Radiougljično datiranje pokazalo je da je star najmanje 1.200 godina – to je zasad najstariji datirani nalaz s cijelog lokaliteta. Pas je, dakle, „stariji” od svih ljudi koje su tamo datirali.
• Prirodno mumificiranu lubanju na kojoj su još sačuvane koža i uši, obojenu cinoberom, crvenim pigmentom koji se koristio u pogrebnim obredima.
• Štene staro 6 do 8 tjedana pokopano uz elitnog obrtnika kojeg su istraživači prozvali „Majstor košaraš”.
• Djelomični kostur šteneta uz žrtvovanog muškarca, čuvara grobnice.
• Keramičku posudu u obliku golog psa koji sjedi i drži glazbeni instrument. Da, pas-glazbenik. Prije 1.200 godina.

Kako znaju da su psi bili goli – ako su ostale samo kosti?

Ovo je najpametniji dio priče. Isti gen koji psu „isključi” dlaku utječe i na zube: golokoži psi često nemaju neke pretkutnjake, a ponekad ni zadnje kutnjake. Mnogi psi iz Huarmeya imali su upravo takve zube koji nikad nisu izrasli. Dlaka se nije sačuvala, ali zubi su izdali tajnu.

Ljubimci, a ne ručak

U nekim dijelovima drevne Amerike psi su se jeli. Ovi – uglavnom nisu. Na vrlo malo kostiju pronađeni su tragovi rezanja, a mnogi su psi pokopani pažljivo, uz ljude visokog statusa. „Očito je da su se prema njima odnosili drugačije nego prema drugim psima”, rekla je Tomczyk.

Analiza kostiju otkrila je i što su jeli: uglavnom kukuruz, gotovo isto kao ljudi oko njih. Golokoža štenad imala je prehranu sličnu onoj ljudske djece, a s godinama im je jelovnik postajao raznolikiji. To bi moglo značiti da ih je netko organizirano uzgajao – ili barem da su bili dio obitelji i jeli s istog stola. (Neki psi, očito, oduvijek znaju gdje je hrana.)

Peruanski golokoži pas danas

Pasmina je preživjela do danas, a Peru ju je 2000. godine proglasio dijelom svoje kulturne baštine. Ako ga poželiš, evo što trebaš znati:

• Dolazi u tri veličine – malenoj, srednjoj i velikoj.
• Bez dlake ne znači bez brige. Koža mu izgara na suncu (krema za sunčanje, da), a zimi mu treba dekica ili kaputić. Naše zime za njega nisu šala.
• Ne linja se, pa nema dlaka po kauču. Mali plus za lijene usisivače.
• Zubi su mu osjetljivi – onaj isti gen koji uzima dlaku često uzme i koji zub, pa je redovita briga o zubima važna.
• Karakterom je obično privržen obitelji i oprezan prema strancima – dobar mali čuvar.

Pas s 1.200 godina staža u čuvanju grobnica i društvu elite. Ako te gleda s visoka – sad znaš zašto. Zanima te koliko bi tvoj pas imao godina da je čovjek? Izračunaj u našem članku Pseće godine u ljudske.

Izvori: Tomczyk W. i sur., Journal of Anthropological Archaeology (2026); Dartmouth; Earth.com.