Zoran
Poznata scena: izlaziš s psom u šetnju, a on kreće kao da je prijavljen na sprint na sto metara i ti si mu samo prtljaga. Rame ti se izdužuje, pas hrče na ogrlici, a ljudi na ulici suosjećajno klimaju glavom. Dobra vijest: vučenje povodca nije karakterna mana ni znak “dominacije”. Obično je to naučeno ponašanje, a što se nauči, može se i prenaučiti.
Zašto pas uopće vuče?
Najjednostavniji odgovor: jer mu se isplati. Pas hoda brže od nas, a svijet vani mirisa kao nikad: stup, grm, trag mačke, nečija zaboravljena pizza kora. Kad povuče, dobije ono što želi, a to je da stigne do mirisa ranije. Svako takvo “uspješno vučenje” čvrsto uči psa da povodac nije prepreka, nego pogon.
Drugi razlog je uzbuđenje. Pas koji je cijeli dan bio u stanu na šetnju izlazi pun energije, a povodac je jedino mjesto gdje je može potrošiti. Treći je običan nedostatak vježbe: nitko ga nikad nije naučio što se od njega očekuje, pa pogađa. Ako te zanima koliko kretanja pas stvarno treba, pogledaj i naš tekst Koliko kretanja psu stvarno treba, jer umoran pas obično je i sporiji pas.
Najčešća greška: vučemo i mi
Kad pas povuče, većina ljudi instinktivno povuče natrag ili krene za njim. Za psa to je poruka “super, idemo dalje”. Povlačenjem natrag često dobijemo i obrnuti efekt: pas se oslanja na pritisak ogrlice, a to se zove refleks opozicije, pa još jače navlači. Zato je ključno ne ulaziti u natezanje.
Oprema koja pomaže (a ne muči)
Duži, jednostavni povodac (oko dva metra) i udobne oprsnice često su bolji izbor od tanke ogrlice na koju pas pritišće vrat. Kod pasa koji jako vuku mnogi treneri preporučuju oprsnicu s dodatnom kopčom na prsima, jer ona smanjuje snagu vučenja bez bolnog pritiska na vrat. Izbjegavaj ogrlice s bodljama i strujne naprave, jer rade na boli i strahu, a ne na učenju. Rastezljivi (flexi) povodac za vježbu labavog hodanja nije dobra ideja jer upravo uči da je vučenje način da se dobije više užeta.
Korak po korak do labavog povodca
Trik je vrlo jednostavan, a zahtijeva strpljenje: povodac pun napetosti ne vodi nikamo, a labav povodac vodi naprijed.
Prvo, počni u dvorištu, hodniku ili tihoj ulici bez ometanja. Ponesi male, mekane poslastice (komadić sira ili piletine) i nagradi psa čim se nađe uz tvoju nogu s labavim povodcem. Nagrađuj često, na početku gotovo svaki korak.
Drugo, čim povodac postane napet, jednostavno stani. Ne vuci, ne viči. Čekaj dok se pas ne okrene prema tebi ili ne popusti napetost, pa ga nagradi i kreni dalje. Pas brzo shvati: napet povodac znači stajanje, labav znači nastavak šetnje.
Treće, ako pas ne reagira, okreni se i hodaj u suprotnom smjeru, bez trzanja, veselim glasom. Kad te stigne, nagradi ga. Smjer ćeš mijenjati puno puta, i to je normalno.
Četvrto, daj mu službeni “slobodni” signal. Pas koji nikad ne smije njuškati postaje frustriran. Odredi trenutke za njuškanje (“izvoli!”) i trenutke za hodanje uz tebe. Njuškanje je za psa jednako čitanju novina, pa mu ga ne uskraćuj.
Koliko to traje?
Ovisi o psu, o tome koliko dugo vuče i koliko si dosljedan. Kod nekih se promjena vidi za nekoliko tjedana, kod drugih traje i dulje. Najveći neprijatelj uspjeha je nedosljednost: ako dopustiš vučenje “samo kad se žuriš”, pas nauči da vučenje ponekad ipak radi, a takvo povremeno nagrađivanje najjače učvršćuje naviku. Zato je dobro imati dvije vrste šetnji: kratke treninge s fokusom i opuštene šetnje s puno njuškanja.
Kad zatražiti pomoć
Ako pas vuče toliko da ti prijeti pad, ako je jako reaktivan na druge pse ili se čini da ga stvarno muči neka bol (vuče samo na određenim mjestima, šepa, kašlje na ogrlici), obrati se veterinaru ili kvalificiranom treneru. Dobar trener često riješi problem u nekoliko lekcija, a ti dobiješ i konkretne vježbe prilagođene tvom psu.
I za kraj, jedna utješna misao: slično kao što su psi nekad bili uz čovjeka na iskapanjima (pogledaj priču o peruanskim golokožim psima starim 1.200 godina), i danas žele biti uz nas. Samo bi radije da pritom stignu prvi do onog stupa.
