Ako si pomislio da je morska svinja nešto što pliva uz brod, pogriješio si. Ova je morska svinja zapravo morski krastavac: mekana, obla, ružičasta ili prozirna vreća koja hoda po dnu oceana na malim cjevastim nožicama, kao da je netko napuhao čarapu i naučio je šetati. Znanstvenici je zovu Scotoplanes, a svijet je zna po nadimku koji je istodobno uvredljiv i simpatičan. I sad se pokazalo da ispod kože nosi nešto što do sada nitko nije opisao.
Tko su zapravo morske svinje
Morske svinje pripadaju holoturijama, odnosno morskim krastavcima, skupini bodljikaša srodnoj morskim zvijezdama i ježevima. Žive duboko na dnu oceana, gdje je mrak, hladno i tlak je golem, a hrane je malo. Kreću se u stadima, što se vidi na snimkama ronilica, i hrane se onim što padne s površine i nataloži se u mulju. Ukratko, žive od otpadaka s gornjih katova, što je u dubokom moru potpuno respektabilna karijera.
Što su pronašli u Tokiju
Istraživački tim sa Sveučilišta u Tokiju, zajedno s drugim japanskim institucijama, objavio je rad u časopisu ISME Host Microbe. Uzeli su tkivo osam morskih svinja prikupljenih na dubokomorskim ekspedicijama, izdvojili DNA, rekonstruirali genome najbrojnijih bakterijskih skupina i fluorescentnim snimanjem pogledali gdje bakterije zapravo sjede u tkivu.
Rezultat je zanimljiv. U uzorcima stijenke tijela triju vrsta morskih svinja jedna jedina bakterija činila je više od 70 posto svih pročitanih sekvenci gena 16S rRNA, što je standardni način da se vidi tko je u uzorku. Drugim riječima, ispod kože nije raznolika mikrobna zabava, nego jedna dominantna gošća. Pripada skupini Mycoplasmatota, a tim je predložio da je se opiše kao novi rod i vrstu pod imenom Candidatus Abyssoplasma scotoplanesicola.
Bakterija s minijaturnim genomom i golemim bjelančevinama
Genom te bakterije ima oko 649 tisuća baza, što je otprilike sedam puta manje od genoma poznate bakterije E. coli. Tako mali genom obično znači da organizam ne može sam proizvesti dio onoga što mu treba. Autori zaključuju da se bakterija vjerojatno oslanja na domaćina za aminokiseline, prekursore nukleinskih kiselina, lipide i minerale.
Druga neobičnost: geni za površinske bjelančevine zauzimaju 27,6 posto genoma, a neke od tih bjelančevina imaju više od 5000 aminokiselina. To je za bakteriju s tako sitnim genomom prilično veliko ulaganje u vlastitu ambalažu. Zašto, za sada nije jasno.
Što autori kažu, a što ne znaju
Autori spominju mogućnost da bakterija štiti domaćina od patogena, ali izričito navode da to još nije dokazano. I to je poštena formulacija, jer sve što trenutno imamo jest popis: što bakterija ima, gdje sjedi i koliko je ima. Ono što još ne znamo je puno zanimljivije: što morska svinja dobiva od ovog odnosa, čemu služe divovske površinske bjelančevine, zašto upravo ta bakterija dominira stijenkom tijela, kako se natječe s drugim mikrobima i utječe li na zdravlje domaćina. Ne zna se ni koliko morske svinje žive.
Treba imati na umu i ograničenja: radi se o osam jedinki i o uzorcima prikupljenim na ekspedicijama, pa je rano zaključivati o tome kako to izgleda u cijeloj populaciji ili kod drugih vrsta morskih krastavaca.
Zašto bi nas to zanimalo
Duboko more jedno je od najslabije istraženih staništa na planetu, a svaka nova suradnja između životinje i mikroba pokazuje koliko su ti ekosustavi složeniji nego što izgleda. Sličnu poruku nosi i nedavni nalaz života u crnim kamenim grudama s dna Pacifika, o kojem smo pisali u članku Pregršt života u kamenu s dna Pacifika. Dolje, na dnu, očito nitko ne stoji sam, čak ni kad izgleda kao napuhana čarapa.
A ako te zanimaju čudaci koji su znanosti ostali skriveni dugo vremena, pogledaj i priču o okapiju, žirafinom rođaku koji nam se skrivao do 1901.
Izvor
Yoshida Y. i sur. (Sveučilište u Tokiju), „Genomic, spatial, and evolutionary insights into a dominant Mycoplasmatota symbiont colonizing the body wall of deep-sea holothurians”, ISME Host Microbe, 2026. DOI: 10.1093/ismehm/aazag018.

