Zamisli papigu koja je preteška da bi letjela, aktivna je samo noću, ima ustajalo-sladak miris, a mužjaci joj se natječu tko će glasnije bubnjati iz iskopane jame. Nije to lik iz crtića, nego kakapo, novozelandska papiga koja je nekoć bila raširena po cijelom Novom Zelandu, a danas ju je ostalo tek nešto više od tristo.
Papiga u kojoj nema ničega papigastog
Kakapo (Strigops habroptilus) jedina je papiga na svijetu koja ne leti. Naraste do oko 64 centimetra, a mužjaci teže otprilike od 1,5 do 3 kilograma, dok su ženke lakše, oko 1 do 1,6 kilograma. Time je najteža papiga na svijetu. Mišići koji bi trebali pokretati krila čine tek oko 3 posto tjelesne mase, pa umjesto letenja kakapo se penje na vrhove drveća i spušta kratkim klizanjem, prilično nespretno kao padobranac bez padobrana.
Aktivan je noću, a danju se skriva i odmara. Ima dobar noćni vid, ali slabu oštrinu vida, a zato izvrstan njuh. Sam ima vrlo karakterističan, ustajalo-sladak miris koji, nažalost, pomaže i grabežljivcima da ga pronađu.
Jelovnik za strpljive
Kakapo je isključivo biljojed. Jede plodove, sjemenke, lišće, korijenje, mahovinu, gljive i koru. Posebno voli plodove drveta rimu kad ih ima u izobilju, a istraživanje iz 1984. u njegovoj je prehrani pronašlo 25 biljnih vrsta.
Udvaranje koje se čuje kilometar daleko
Razmnožavanje kakapa je priča za sebe. Razmnožavaju se samo u godinama kad rimu stabla obilno rode, otprilike svake dvije do pet godina. Mužjaci tada iskopaju plitke udubine u tlu i satima bubnjaju, i do šest do osam sati noću, a taj glas po mirnoj noći putuje više od kilometra. Ženke biraju mužjaka na temelju tog nastupa, a zatim same podižu mlade. Snesu jedno do četiri jaja koja se legu nakon oko 30 dana, a mladi napuštaju gnijezdo nakon otprilike 10 do 12 tjedana. Dodatni problem je što oko 61 posto jaja ne izleže.
Kako je vrsta došla na rub
Dok je Novi Zeland bio zemlja bez kopnenih sisavaca grabežljivaca, nespretna papiga koja se pred opasnošću ukoči bila je savršeno prilagođena. Onda su stigli lovci i psi, a potom i europski doseljenici s mačkama, štakorima, hermelinima i jelenima. Krajem 19. stoljeća Richard Henry preselio je više od 200 ptica na Resolution Island, no hermelini su stigli i tamo i istrijebili populaciju. Kakapo je ponovno otkriven na otoku Stewart 1977., a mačke su ondje godišnje ubijale oko 56 posto ptica prije nego što je 1982. počela kontrola.
Najniža točka bila je populacija od samo 49 ptica. Od 1995. radi Program oporavka kakapa (Kākāpō Recovery) koji koristi dodatno hranjenje, uklanjanje štakora, radio i GPS praćenje te umjetno osjemenjivanje. Ptice žive na otocima bez grabežljivaca, među ostalim na Whenua Hou (Codfish) i Anchor. Godine 2023. četiri mužjaka vraćena su na kopno, u rezervat Sanctuary Mountain Maungatautari, prvi put u gotovo 40 godina.
Koliko ih ima i što dalje
Prema dostupnim podacima, 2026. bilo je oko 325 ptica nakon što je te sezone odraslo 90 mladih. Za usporedbu, 1995. ih je bilo 51, a 2019. oko 200. Rekordne su bile sezone 2019. (72 odrasla mlada) i 2020. (80). IUCN ga vodi kao kritično ugroženu vrstu, a dugoročni cilj programa je 150 ženki koje se razmnožavaju. Kakapo može živjeti oko 60 godina, a spominju se i primjerci do 100, pa jedan uspješan program znači desetljeća ptica.
Ako te zanimaju druge novozelandske osebujnosti, pročitaj o kei, papigi koja skida gumu s auta, o tuatari, živom fosilu ili o saigi s nosom iz Ratova zvijezda.
Izvor podataka: Wikipedia, Kākāpō. Brojke o populaciji mijenjaju se svake sezone.
