Slavica
Konj prati čovjeka već 4.000 godina, još iz vremena kada su nomadi u Aziji koristili konje za prijevoz. Danas se u mnogim kulturama prema konjima odnosi s posebnim poštovanjem.
Zbog velike pomoći koju ljudi dobivaju od ove životinje, većina konja na našem planetu je “udomaćena”. Postoje i konji koji su nekada bili pripitomljenji, a onda pušteni u divljinu. Takve divlje mustange možeš vidjeti u Sjevernoj Americi – njihovi potomci su dovedeni iz Europe prije više od 400 godina.
Jedini pravi divlji konj, čiji preci nikada nisu bili pripitomljeni su Przewalski konji. Posljednji primjerci ove pasmine se danas mogu pronaći isključivo u zatočeništvu, a posljednji pravi divlji Przewalski konj je viđen u Mongoliji 1968. godine.
Konj – karakteristike
Divlji konji žive u grupama koje broje od 3 do 20 jedinki. Pastuh je vođa kobilama u grupi i njihovoj ždrijebadi. Kada mladi muškići stasaju, glavni pastuh ih otjera kako bi održao dominaciju nad svojim krdom.
Konji su poznati po tome što spavaju stojeći. Oni mogu tako namjestiti svoje noge da se mogu bez problema opustiti, a one neće nikada popustiti.
Svi konji jedu travu i jedu je stalno. Njihov probavni sustav ne skladišti nutrijente, tako da su ovisni o konstantnoj ispaši.
Postoji više stotina pasmina konja, od kojih su najpoznatiji arapski, engleski, shire i drugi.
U našim je krajevima najpoznatija pasmina konja lipicanac, jedna od najstarijih u Europi. Nastao je uzgojem i križanjem španjolskih pastuha i kraških kobila u 16. stoljeću. U genomu današnjih lipicanaca možemo naći plemenitu krv kraškog, španjolskog, arapskog, kladrubskog konja i nekoliko talijanskih pasmina.
Ukoliko tražiš ideju kamo na izlet ovog vikenda – odi u Lipik i obiđi Državnu ergelu, možeš jahati na lipicancima, voziti se Lipikom na fijakeru, fino papati i uživati.
